Četvrtak, 24.09.2020.

Ljevičarsko redefinisanje genocida: Kako su u Srebrenici tri nacionalizma ubila Sašu

Ponedjeljak, 13.07.2020. | Kolumne | Najnovije | Autor

Piše: Danijal Hadžović

11. jula obilježena je 25. godišnjica genocida u Srebrenici, kada je, nakon zauzimanja ovog grada, Vojska Republike Srpske u svega nekoliko dana brutalno likvidirala 8,372 bošnjačka muškarca i mladića. Bolno je, teško, pisati bilo šta vezano za Srebrenicu, bez onog osjećaja da nisi upotrijebio pravu riječ ili da tvoja poruka neće biti dostojna neslućenih razmjera bola koji u sebi nose porodice žrtava ili pijateta prema ubijenim.


Ne treba stoga čuditi da mnogi u iskazivanju počasti ubijenim često znaju uputiti poruke koje, blago rečeno, ne priliče stvarnoj dubini i istini srebreničkog genocida i boli žrtava. Jedna od takvih bila je, primjerice, poruka čelnika EU koji su iskazali počast „svim žrtvama“, uz redanje tipičnih diplomatskih floskula o napretku BiH, pomirenju, izgradnji povjerenja, itd., bez snage i volje da preko usta ili tastature prevale riječi da u Srebrenici žrtve genocida nisu bili „svi“ nego sasvim konkretna etnička grupa Bošnjaka ili ako hoćete muslimana, sistemski ubijana po naredbi političkog i vojnog rukovodstva bosanskih Srba.

No, nažalost, na tom fonu bile su i mnoge poruke koje su povodom 25. godišnjice došle od onoga što se uslovno može nazvati lijevo-građanskom scenom u Bosni i Hercegovini. Tako je jedna od poruka koja je pred godišnjicu genocida osvanula na jumbo plakatu glasila: „Na ovaj dan nemoj biti Bošnjak, Hrvat i Srbin. Na ovaj dan budi čovjek, zašuti i pomoli se da se nigdje, nikome i nikada više ne ponovi“.

Jedno od vodećih lica te scene imena Aleksandar, istakao je u pisanoj poruci kako je zadrhtao kada je tokom čitanja imena žrtava srebreničkog genocida čuo ime Saša, zaključivši da je to mogao i on sam biti (ipak priznajući da je u konkretnom slučaju Saša vjerovatno bilo od Sabahudin). Ove dvije poruke samo su slikovit dio repertoara s ove scene koja genocid u Srebrenici nastoji staviti u konteks vlastite ideološke agende. Iako u humanističke motive i dobronamjernost njihovih autora ne treba sumnjati, poruke ovog tipa problematične su iz dva suštinska razloga.

Prvi je što su one suštinski lažne. Ono na čemu lijevo-građanska scena još od početka devedesetih temelji svoj ideološki narativ je teza o navodnom sukobu tri razarajuća nacionalizma u Bosni i Hercegovini koji za sobom, svi redom, nose samo zločine, kriminal, bijedu i nesreću, pri čemu se njihova univerzalistička i inkluzivna ideologija nameće kao cjepivo za sve tri maligne pojave na sve tri strane.

U tom smislu i sam genocid tek je nesretni rezultat sukoba ta tri nacionalizma i njihove prevlasti, u kojem na kraju stradaju obični mali ljudi, tj. bilo ko može da plati glavom, zvao se on Sabahudin ili Aleksandar.

Rješenje je, naravno, odbaciti nacionalizme kao takve u paketu, ne biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat nego čovjek, i identifikovati se s onim zajedničkim i uzvišenim ljudskim identitetom. Drugim riječima, kako ne bismo naljutili pripadnike bilo kog naroda i otvarali pandorine kutije različitih manifestacija njihovih nacionalizama, za sve žrtve valja napraviti nalaz da su stradale od jednog te istog skupnog malignog oboljenja – nacionalizma. Problem je, međutim, šta su svaki genocid i žrtva svakog naroda unikatni i specifični, kao što se i svaki nacionalizam međusobno razlikuje po svojim krajnjim ciljevima i manifestacijama.

Bošnjački nacionalizam, ako je na ovom prostoru i postojao, iza sebe nije kao srpski ostavio trag genocida i planiranog velikodržavnog projekta u okviru kojeg su trebali biti istrebljeni svi oni koji su mu stajali na putu. U Srebrenici nije ubijano čovječanstvo. Ubijani su Bošnjaci, pomno planirano, sistemski i surovo. Ubijani su od srpske vojske koja je na terenu provodila projekt zaokruživanja etnički čiste srpske države u Bosni. Samim tim, žrtva tog genocidnog projekta nije mogao biti Aleksandar. Mogao je biti samo Sabahudin, zbog identiteta i historijskog naslijeđa koje njegovo ime predstavlja.

Izazov „da ne budemo Bošnjaci, Srbi ili Hrvati nego ljudi“, ne može biti krimen za sva tri naroda, jer nisu nacionalne politike sva tri naroda iza sebe ostavile genocid. To je prije svega obaveza koju ima srpski narod da se suoči i obračuna s monstruoznim naslijeđem i posljedicama vlastitog nacionalnog projekta s početka devedesetih.

Nažalost, upravo u tom narodu danas postoji najmanja spremnost da se prestane „biti Srbinom a postane čovjekom“, uzimajući u obzir da politička rukovodstva i Srbije i Republike Srpske ponosno negiraju genocid, premijerka Srbije Ana Brnabić genocid naziva „nesporazumom iz prošlosti“, a dominatna većina građana Republike Srpske, kako pokazuju posljednja istraživanja, Mladića i Karadžića smatra herojem.

Drugi problem tog lijevo-građanskog pokušaja univerzalizacije genocida nad Bošnjacima je što i pored usiljenog ciljanja na zajedništvo građana i naroda u Bosni i Hercegovini, on doživljava fatalan neuspjeh u praksi. Među Srbima i Hrvatima u BiH, on je, i pored neskrivene podrške međunarodnih krugova, prezren, odbačen i bez bilo kakvog uporišta da uspije. Tako dolazimo u paradoksalnu situaciju da narativ koji bi trebao da u ime navodnog zajedništva prikrije onaj ključni dio istine o velikosrpskom genocidu nad Bošnjacima i stavi ga u širi kontekst tobožnjeg genocida nacionalizma nad čovječanstvom, djelomično prihvatanje i plodno tlo jedino ima tamo gdje su Bošnjaci, narod nad kojim je genocid počinjen, u većini, ali ne i u narodu u ime koga je taj genocid počinjen.

Otklanjanje uzroka za nove mržnje i nove genocide neće se ostvariti ovakvim ideologiziranim i trpanjem nacionalizama u isti koš. To bi bilo kao da pacijentu oboljelom od raka date lijekove za sve moguće maligne bolesti kako ne biste uvrijedili rak. Umjesto obuzdavanja raka rezultat će prije biti ubrzanje smrti pacijenta.

Rak se ne može liječiti tako, no može zračenjem malignih stanica. U konkretnom slučaju je to velikosrpski nacionalizam, a on uporište ima isključivo u jednom narodu.