Subota, 08.05.2021.

Dejtonski sporazum i Bosna i Hercegovina, 25 godina kasnije: “Šta mi znači primirje kada sam izgubio cijelu porodicu“

Ponedjeljak, 14.12.2020. | Kolumne | Najnovije | Novinar2

“Stižu vijesti o primirju, kažu potpisan sporazum. A ja se pitam šta meni znači primirje kada su mi otac, majka i brat ubijeni samo nekoliko mjeseci uoči potpisivanja”, kaže za BBC na sprskom Hasan Nuhanović. 

U trenutku mirovnog potpisa, zajedno sa još hiljadama izbjeglica, Hasan je bio u Tuzli. 

Na 30 kilometara vazdušne linije od njih su masovne grobnice. 

“Ali, istina, kada je potpisan mir, to mi je otvorilo put da pokušam da saznam šta se desilo mojoj porodici”, kaže Nuhanović.

Poslije tri nedjelje pregovora u novembru 1995. iza čvrsto zatvorenih vrata u američkoj vojnoj bazi u Dejtonu u Ohaju, sporazum koji je okončao više od 40 mjeseci rata u Bosni i Hercegovini i zvanično je potpisan u decembru iste godine u Parizu. 

Više od 100,000 ljudi izgubilo je život tokom sukoba, dok je polovina predratnog stanovništva Bosne – skoro dva miliona ljudi – ostala bez domova. 

Mnogi su skloni da kažu da neke stvari u Bosni i Hercegovini ni dan danas ne funkcionišu upravo zbog komplikovanih okvira Dejtonskog sporazuma, dok drugi tvrde da i ono malo što u ovoj državi radi – radi upravo zbog dogovora koji je dugo pripreman.

“Dijete rođeno od tri majke”

Glumca Josipa Pejakovića, iako je najduži dio opsade proveo u Sarajevu, vijest o sporazumu je zatekla u Minhenu. 

“Bio sam u Minhenu u kolima kada sam čuo na radiju da je potpisan Dejtonski sporazum”, kaže Pejaković za BBC na srpskom. 

“Počeo sam da trubim i onda sam izašao iz kola i sa drugim ljudima koji su vidjeli moje bosanskohercegovačke tablice počeo da se grlim i ljubim.”

Kaže da je prvobitnu euforiju i sreću zbog primirja ubrzo zamjenila strepnja zato što je razumio da politička realnost koja proizilazi iz Dejtonskog sporazuma neće imati utemeljenje u realnom životu i potrebama ljudi. 

“Međutim, kada sam se par dana kasnije vratio u Sarajevo bilo mi je jasno da je to jedno dijete rođeno od tri majke. 

“Mnogima je odmah je bilo jasno da to nema dobru budućnost, nije bilo potrebe da sporazum čitamo tri puta.”

Pomiješana osjećanja

Za Hasana Nuhanovića, period od masakra u Srebrenici do potpisa Dejtonskog sporazuma predstavlja apstraktna, maglovita i gotovo nebitna tri mjeseca. 

Ipak, pamti dan primirja kada je konačno poslije troipogodišnjeg rata u Bosni potpisom u Dejtonu, a kasnijom verifikacijom u Parizu, stavljena tačka na krvoproliće. 

“Naravno da smo mi preživjeli iz srebreničkog genocida priželjkivali da mir bude potpisan. 

“Bilo je na hiljade mrtvih, milioni pogođeni ratom i taj potpisani mir je zaustavio užasno krvoproliće. 

“Bilo je oko 35.000 nestalih, od toga čak 30.000 Bošnjaka. 

“Očekivali smo da će ti ljudi sada početi da se vraćaju. To se nije dogodilo.” 

Nije mogao, kaže, da se odupre jezivom osjećaju da je pripadao onom djelu stanovništva koje je u smislu broja i načina, doživio najveći pokolj jula 1995. godine, neposredno pred potpisivanje sporazuma. 

“Pitao sam se zašto se ovo nije dogodilo prije tri mjeseca? Ili prije godinu dana ili prike tri? Bila su mi pomiješana osjećanja.”

Prvi Bošnjak

Zahvaljujući tome što je za vrijeme rata radio kao prevodilac za Ujedinjene nacije, danas 52-godišnji Nuhanović je prvi Bošnjak koji je poslije Dejtonskog sporazuma ušao u Srebrenicu. 

“Postojala je ta neka iluzija da će se moja porodica sada, kada je rat završen, vratiti, izaći iz šume.” 

Nažalost, nije tako bilo. 

“Nije me zanimalo ko ih je ubio, nikada razgovori nisu išli u tom pravcu, jer tu nailaziš na zid šutnje. 

“Ja sam samo želio da znam na koji način su ubijeni”. 

“Naletim na jednog Srbina koji mi kaže da mi je majka ubijena u Vlasenici, i meni se učini da je on bio tamo kada se to dogodilo. 

“I kažem: reci mi samo je l’ nož ili metak? 

“Metak, kaže on. Eto, barem sam to saznao”, prepričava Nuhanović.

‘Nismo vjerovali da će mir nekada doći’

Radmila Todorović živi u Banjaluci. 

Kada je potpisan Dejtonski sporazum imala je 20 godina i bila je u Doboju. 

Kada se prisjeća dana oko i poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma kaže da je sa jedne strane doživjela nalet sreće, ali da sa druge, osjećaj zebnje i straha nije nestao. 

“Samim tim potpisivanjem doživjeli smo navalu sreće”, kaže ona za BBC na srpskom. 

“Jasno se sjećam tog dana i mislim da je bar kod nas u Republici Srpskoj bilo toliko pucanja da je sav arsenal istrošen to veče. Svi su toga dana bili sretni. 

No, već sljedećeg dana, rodila se zebnja. 

“Toliko dugo smo bili u ratu da nismo vjerovali da toga sada više nema.” 

“Nismo vjerovali da će mir nekada doći”, prisjeća se ona. 

“U toku rata meni nije bilo jasno zašto se rat uopšte i vodi”, pita se i danas Radmila Todorović. 

Kaže da pripada “generaciji koja je odgajana bez nacionalnih prefiksa”. 

“To nikome nije bilo bitno i onda kada je rat počeo imala sam osjećaj da se svi brane od nekog tamo drugog. 

“Odjednom su mi, preko noći, komšije postali neprijatelji i meni je to bilo stvarno teško da razumijem.”

Rada je živjela na liniji teritorijalnog razgraničenja. 

Pucnjava, rafali i zvižduci metaka bili su svakodnevnica poput odlaska u samoposlugu. 

“Oko četiri godine mi smo živjeli kao da ništa nije postojalo prije toga i kao da ništa neće postojati poslije toga. 

“U toj atmosferi prosto nismo vjerovali da će ikada doći mir.” 

Ali kada je napokon potpisan mir mjesecima poslije toga do nje su stizale negativne stvari koje su budile dobro poznat osjećaj strepnje, nespokoja i nemira. 

“Rat je prestao, to je bilo sjajno, ali u suštini bilo je jasno da smo svi izgubili nešto ili nekoga i svi smo bili nezadovoljni, sve strane. 

“Ta činjenica je pobuđivala strah da bi sve to moglo da se vrati.” 

Strah je i dalje tu, kaže Radmila. 

“Zapravo, imam osjećaj da je primirje, iako traje evo već 25 godina samo privremeno, a da je rat ono realno stanje za ovaj prostor.”

‘Mi, zapravo, živimo poluživot’

Igor Štiks, Rada Todorović, Hasan Nuhanović/BBC

Politikolog Igor Štiks za BBC na srpskom kaže da se često mogu čuti takve najave o “zamjeni teritorija”, ali da su u političkoj realnosti male šanse da se tako nešto i dogodi. 

“Ja ne mislim da se stvari dešavaju po automatizmu”, kaže Igor Štiks koji je izbjegao iz Sarajeva prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. 

Političari, naglašava, vole da se igraju idejom da kad se završi priča sa Kosovom, onda prelazimo na drugo poluvrijeme u BiH. 

To se, naravno, neće baš tako lako dogoditi iako neki sanjaju o tome i misle da treba to da urade kako bi imali veću zemlju, uvjeren je on. 

Prema njegovim riječima, neko možda i može da pokuša da ostvari tu ideju, ali to onda znači da će velika većina građana živjeti još lošije ili još u većem broju napuštati zemlju. 

Hasan Nuhanović kaže da je mnogo puta poželio da ode iz Bosne, i sa novom porodicom započne novi život. 

Ali jezivo srebreničko iskustvo kroz koje je prošao mu nije dozvolilo da ode. 

“Da mi je ostao makar neko živ, recimo brat ili majka, moj život bi bio potpuno drugačiji u posljednjih 25 godina, od potpisa Dejtona. 

“Pazite, ja nisam imao izbor. Potpisan je Dejton, a meni nema oca, majke i brata i šta meni ostaje?” 

Razmišljao je o odlasku iz Bosne da “olakšam život novoj porodici i odem negdje gdje bi nam bilo ljepše i bolje.” 

“Ali nisam mogao zato što mi nema oca, majke i brata i ja treba sada da ih tražim. 

“I tražio sam ih, tome sam posvetio život.”

Život u limbu

“Taj dio stanovništva, kojem ja pripadam, totalno je hendikepiran u smislu da mi zapravo živimo poluživot”, kaže Nuhanović. 

“Umjesto da bude kao u nekom filmu, koji ima svoj tok, ali ipak posljednji dio filma ima neku vrstu logičkog raspleta. 

“Međutim, mi čekamo ali raspleta nema. Naša realnost ima manje logike od filma. 

“Pa zar ne bih ja danas 25 godina poslije Dejtona trebalo kćerki da kažem da nema razloga da se brine? Da država u kojoj živi, neće doći u pitanje?”. 

Svakog jutra ima istu strepnju. 

“Ne mogu da joj kažem da može mirno da spava zato što ja posljednjih deset godina ustajem ujutru, na kiosku kupim novine i na naslovnoj stranici piše: ‘Milorad Dodik izjavio da će se Republika Srpska odvojiti’. 

“Onda reagovanja, političari iz Federacije odgovorili Dodiku da se ne igra, kažu ako se ti odvajaš to znači rat. To se dešava u kontinuitetu.”

Da su strah i nedostatak slobode osnovni životni model u cijeloj Bosni misli i Radmila Todorović. 

Čini joj se da je odmah poslije potpisivanja u Dejtonu bilo više slobode nego danas. 

“Zato što, u stvari, jeste potpisan mir kada su u pitanju puške i meci, ali u suštini rat nikad nije prestao. 

“Stvaraju se napetosti, stvaraju se neprijateljstva, smanjuje se povjerenje i faktički ti nisi slobodan čovjek. 

“Živimo u nekakvom limbu, u diskreditovanoj realnosti”, mišljenja je Todorović. 

Glumac Josip Pejaković ocjenjuje da su starije generacije “izgubile bitke koje smo vodile”. 

“Nismo uspjeli da sačuvamo jednu divnu državu i zbog toga se izvinjavamo sadašnjoj generaciji koja će nam, nadam se jednog dana, oprostiti što nismo umjeli bolje”.