Četvrtak, 21.01.2021.

Žene, ljudska prava, pravo na abortus: Tema koja dijeli Evropu?

Četvrtak, 03.12.2020. | Globus | Najnovije | Vijesti | Novinar2

Zbog planova za pooštravanje ionako strogog zakona o abortusu, atmosfera u Poljskoj je proključala. I još uvijek vri. Ali ni u drugim evropskim zemljama nije mnogo bolje.

Evropski parlament je rekao svoje: odluka Ustavnog suda Poljske da zakon koji je dozvoljavao abortus u slučajevima teških malformacija fetusa proglasi nevažećim je “udarac” na prava žena. Pristup “ljekarskim uslugama, kao i seksualno i reproduktivno zdravlje” su “osnovna ljudska prava”, navodi se u dokumentu iz Brisela u kojem se “najoštrije osuđuje” odluka poljskog Ustavnog suda uz konstataciju da se time “stavljaju na kocku život i zdravlje žena”.

Poljski zakon o abortusu je najrestriktivniji u Evropskoj uniji. Prema zvaničnim podacima, u Poljskoj, zemlji od 38 miliona stanovnika, godišnje se izvrši manje od 2.000 abortusa. Prema podacima organizacija za zaštitu prava žena, pak, svake godine abortira oko 200.000 Poljakinja – ilegalno ili u inostranstvu.

Hrvatska na raskrsnici

Poređenja radi, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u 2019. godini u toj zemlji od oko četiri miliona stanovnika, obavljeno je 2.703 legalnih abostusa – 87,7 posto na zahtev žene, 4,9 posto zbog ugroženog zdravlja trudnice, a 3,5 procenata zbog utvrđene teške malformacije ploda.

Za konzervativna udruženja – apsolutno previše. Željka Markić iz udruženja “U ime obitelji” smatra da je Poljska “postala svetionik za sve druge države EU u vezi sa zaštitom prava djece i zaštitu ljudskih prava”.

Za Hrvatsku je diskusija o zakonskim regulativama abortusa posebno zanimljiva, jer ta zemlja čeka na “modernizaciju” zakona iz 1978. godine koji je još uvek na snazi. Ustavni sud naložio je 2017. Saboru da to učini u roku od dvije godine, ali se do danas ništa nije dogodilo. To nikoga ne treba da čudi, s obzirom na to da je hrvatsko društvo duboko podijeljeno po tom pitanju. Jednima je, naime, prije nekoliko godina uvedeni “priziv savjesti” koji ljekarima daje pravo da odbiju da izvrše abortus, kao i način na koji se on sprovodi u praksi, već “ginekološko nasilje” nad ženama. One bi željele da ga “modernizirani”, novi zakon ponovno ukine. Ali postoje i oni koji bi najradije da Hrvatska krene stopama Poljske i potpuno zabrani abortus.

U zemljama u kojima crkva igra važnu ulogu u društvu – bilo da je riječ o katoličkoj ili pravoslavnoj – abortus je često tabu. Grčka tako ima jednu od najviših stopa abortusa u Evropi, ali se o tome javno ne govori. Štaviše, seksualnost je generalno tabu. Posljedica toga je zapanjujuća neinformisanost mladih ljudi.

Ni u Rumuniji ne postoji državna strategija za seksualno obrazovanje mladih ljudi. Pritom ta zemlja u kojoj je abortus od 1989. legalan, kažu upućeni, još uvek pati od posljedica traume izazvane Čaušeskuovim dekretom o zabrani abortusa iz 1966.

Traume imaju i mnoge žene u Albaniji – ali iz jednog drugog razloga. One su, naime, izložene pritisku društva koje od njih traži da rađaju sinove. Taj pritisak još uvijek tjera Albanke da abortiraju kada saznaju da nose žensko dijete.