Subota, 28.11.2020.

ČAK NI “POLITIČKI KOREKTAN” AKTIVIZAM NE SMIJE ZANEMARIVATI ČINJENICE – Komemoracija za žrtve sa Kazana je bio loše realizovan događaj dobrih namjera

Nedjelja, 25.10.2020. | BiH | Najnovije | Vijesti | Autor

Piše: Haris Pašović

Danas je na Vječnoj vatri u Sarajevu održana važna komemoracija, na toliko pogrešan način, da je potpuno promašala svhru. Komemoracija se odnosila na neke žrtve Mušana Topalovića Cace, odmetnutog komandanta Desete brdske brigade Armije BiH, one ubijene na Kazanima, podno Trebevića. Do sada su ekshumirani posmrtni ostaci 23 osobe, od kojih je 15 identificirano, pet žena i deset muškaraca. Riječ je o dvije žrtve iz Ukrajine, dvije iz Hrvatske, jednoj žrtvi bošnjačke i deset osoba srpske nacionalnosti.

Današnju komemoraciju su organizovali Mreža za izgradnju mira, koja okuplja pedesetak nevladinih civilnih organizacija; Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), Forum Ziviler Friedensdienst Bosna i Hercegovina i Centar za nenasilnu akciju (CNA). Prvi problem koji unosi konfuziju je pogrešno mjesto održavanja komemoracije za događaj iz 1993. godine – Vječna vatra je spomenik jugoslovenskim partizanima koji su 1945. godine oslobodili Sarajevo od nacističke i ustaške okupacije. Zatim u saopštenju ovih organizacija ne navodi se vrlo bitna činjenica, a to je da je već tokom rata i Opsade Sarajeva vođen sudski proces protiv pripadnika Desete brdske brigade zbog ovog i drugih zločina.

Četrnaest pripadnika Desete brdske brigade je odmah procesuirano pred Vojnim sudom u Sarajevu, prije svega zbog ubistva civila na Kazanima i osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci do šest godina. Umjesto ove informacije sugeriše se da je to bio zločin Armije BiH, a ne određenih pojedinaca u jednoj brigadi, koji su za taj zločin osuđeni, a to procesuiranje ratnih zločina tokom samog rata bio je unikatan događaj u ratovima u bivšoj SFRJ.

Konačno, katastrofalan je propust da se obavlja komemoracija samo nekim žrtvama istog zločinca i njegovih pomagača, a druge žrtve se zanemaruju. Zašto je 26. oktobar uopšte bitan u ovoj priči? Zato, što je tadašnje rukovodstvo Bosne i Hercegovine i Armije BiH na čelu sa Alijom Izetbegovićem tog dana pokrenulo akciju hapšenja Mušana Toalovića Cace. Tokom hapšenja, Caco je izmasakrirao 9 policajaca MUP-a Bosne i Hercegovine. Najmlađi je imao 19 godina, a najstariji 30. to su bili: Admir Hebib (1969.), Kemal Kojić (1960.), Dragan Miljanović (1967.), Slaven Markešić (1965.), Srđan Bosiljčić (1963.), Elvir Šovšić (1974.), Hamid Humić (1959.), Jasmin Čamidžija (1968.) i Izet Karšić (1959.). Admir Hebib je bio sin tadašnjeg pomoćnika ministra MUP-a BiH.
Ovo su žrtve koje treba komemorirati zajedno sa svim ostalim žrtvama Mušana Topalovića Cace i njegovih pomagača.
Iz ovog se može vidjeti da je Caco bio užasan zločinac koji je ubijao žrtve svih nacionalnosti, ne samo Srbe, i ne samo ne-muslimane i da zločinci, zaista, nemaju naciju.
Ja ne sumjam da aktivisti iz civilnih organizacija imaju najbolje namjere i veliku posvećenost u izgradnji mira. Međutim to nije dovoljno. Površnost i politička korektnost o izjednačavanju krivice, ne smiju biti prisutni u ozbiljnom civilnom društvu. Ne smijemo našu složenu istoriju uprošćavati. To ponekad može dovesti do, nehotične, uvrede žrtvama, njihovim porodicama, i svima nama koji smo bili žrtve Opsade Sarajeva.

(Slika: Neki od mladih policajaca koje je Caco masakrirao su ukopani u mezarje u Velikom parku, u centru Sarajeva. To može biti mjesto komemoracije za sve njegove žrtve.)